http://www.art-g.at/fussball/main.php

“I Mjesecu smo odredili položaj; i on se uvjek ponovo kreće kao stari savijeni palmin prut.

“Nit Sunce može Mjesec dostići nit noć dan preteći, svi oni u svemiru plove. "

Ove Kuranske rječi su i naučno dokazane, već odavno. Kako jednostavnim riječima Bog dž.š. izriče velike istine, koje životima i naraštajima ljudi istražuju i pokušavaju razumjeti!  Zemlja doista kruži oko Sunca i Mjesec doista kruži oko zemlje, kao po nekoj čvrstoj pruzi, kakva je to sila i kakva je to preciznost u matematičkom balansu bila potrebna da Mjesec postavi baš tu, na granicu sila, ni preblizu zemlji (jer bi sa na nju srušio) ni predaleko od zemlje... jer bi od nje odlutao a i našu planetu zemlju ni predaleko od Sunca (sve bi se sledilo) ni preblizu Suncu (sve bih izgorjelo) a Sunce je ogromno i kad bih usporedili Sunce sa Zemljom otprilike 1.3 milliona Zemlji može stati u Sunce. I nebo iznad zemlje u sedam slojeva. Uistinu samo je Bog velik!

SMRT ZVJEZDA I SUNCA

Pa kada se zvijezde ugase.
(77- Al-Mursalat, 8)

U periodu objave Kur'ana u narodu je preovladavalo mišljenje kako svjetlost zvijezda ima odliku vječnog trajanja. Iz tog razloga, kur'ansko kazivanje da će zvijezde izgubiti svoj sjaj predstavlja još jednu od mudžiza, uzme li se u obzir da se u periodu objave Kur'ana nije znala unutarnja struktura zvijezda, kao ni činjenica da će zvijezde potrošitit svoju energiju. Kur'ansko predviđanje gašenja zvijezda je mudžiza.

I kada se planete razbacaju.
(82- Al-Infitar, 2)

Dok se u Kur'anu govori o gašenju zvijezda, na drugoj strani se govori o razbacivanju planeta, koje nisu izvor svjetlosti. U Kur'anu se ''zvijezda'' spominje kao ''nedžm'', a ''planet'' kao ''kevkeb''. Planeti su povezani sa zvijezdama oko kojih se kreću, pa stoga gašenje svjetlosti zvijezde i njenom smrću, planeti izlaze iz svojih orbita, odnosno, dolazi do njihovog razbacivanja. (U određenim prevodima i riječ ''nedžm'' i riječ ''kevkeb'' prevode se kao ''zvijezda'', što je posljedica neobraćanja pažnje na razliku među ta dva nebeska tijela.) Planet nije izvor svjetlosti, već tijelo koje reflektira svjetlost i zato je nemoguće govoriti o gašenju planeta. Svoje mudžize Kur'an iskazuje u svakom svom ajetu i detalju.

Mehmed Meša Selimović

(Preusmjereno sa "Meša Selimović")

Mehmed Meša Selimović
bosanskohercegovački pisac
Rođenje
26. april 1910. Tuzla, BiH
Smrt
11. juli 1982. Beograd, Srbija

• "Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi. Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet naslijeđa, istorije, cjelokupnog životnog iskustva mog i tuđeg, dalekog, koje je postalo moje. Viđena izvana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teška, viđena iznutra i sa ljubavlju, koju zaslužuje, ona je ljudski bogata iako i u sebi nesaznana potpuno. Rijetko je ko bolnije i dramatičnije određen istorijom kao Bosanac. Šta se sve kroz vijekove nakupilo u tim ljudima! Osjećanje vlastite neodređenosti, tuđe krivice, teške istorije, neizvjesne budućnosti, straha od promjene, želje za dobrotom i humanošću koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ograničenja i čestih razočarenja koja su rađala mržnju. To su veoma složeni i zamršeni ljudi i teško ih je razrješavati po prvim viđenju i po spoljašnjim utiscima."

 

• "Možda zbog neravnog hoda kroz istoriju, zbog stalnih nesreća, zbog istorijske kobi. Nikad Bosna nije imala sreću da je moćni susjedi ostave na miru. Od dalekih bogumila, koje prestavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude su proklinjali, palili, uništavali pape, carevi, kraljevi, a preživjeli su se uvijek vraćali svome prkosu. Turska okupacija je jednim oduzela vjeru, a svima slobodu. Ali i oni koji su prešli u tuđu vjeru, ostali su Bosanci, čudan soj ljudi, koji se nije mješao sa okupatorom, ali nije više bio što su njegova druga braća, mada su im isti običaji, način života, jezik, ljubav prema zavičaju. Tako ostaju sami. Mislim da nikad ni jedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usamljenija nego što su bosanski Muslimani. Nije mnogo pomagalo ni to što je Bosna do osamnaestog vijeka bila relativno razvijena, praktički bez nepismenih, sa mnoštvom škola, s uređenim urbanim životom, sa dosta vjerske tolerancije, neprirodnost njihovog položaja bila je očita. Nisu prišli tuđinu a odvojili su se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikuda. To je tragičan bezizlaz. U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni, najzatvorenija je bila muslimanska. Od kuće i porodice stvoren je kult, i sav neistrošen vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj način stvorila intezivna intimna atmosfera, s neobičnom jakom osjećajnošću (naše najljepše narodne balade i romanse su muslimanske) stvorila se isto tako neophodnost za javnu djelatnost jer nikakve perspektive zaista nije bilo. Išli su s okupatorom ali su ga mrzili, jer im put nije bio isti. S ostalim nisu mogli jer su željeli kraj Turske carevine i doprinosili njegovom rušenju. A kraj Turske carevine je i kraj svega što su oni bili. Razum tu nije mogao pronaći rješenje. Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini pri čemu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematično, afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju mržnja, osjećanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana kao neimanje pravca i ispadi drugih prema njima mržnje prema Turcima, eto vam, ukratko, skica jednog pandemonijuma koji se zove BOSNA i njeni ljudi."