Cazinska Buna

Pogledajte video ovdje: http://vimeo.com/11532754

Posljeratno stanje u Cazinskoj Krajini nije bilo ni malo za pohvaliti i ako je rat prestao, njive su bile samo minimalo obradjivane u toku rata, poslije rata vladale su takozvane "gladne godine"....Slusajuci price nasih nana bila su veoma teska vremena jedini izvor hrane je bila neka trava koja se brala i jela da bi se prezivjelo.Trebalo je rano ustati da bi je ubrao jer poslije bi bilo kasno.Sve to je natjeralo narod "Cazinske Krajine" na bunu koja je nazvana "Cazinska buna" a izazvana je od strane seljaka,sami sljedeci tekstovi govore o svemu tom i u neuspjehu jer tad su izgubljeni mnogi zivoti...zivoti nasih djedova...

Malo je onih, pravih ljudi koji, uopce, i zele da se danas prisjete, sta se zapravo, stvarno dogodilo krajem 1949. i pocetkom 1950. u Zapadnoj Bosni, koja se nekada zvala "Nova Bosna", a koja je poznata i po tome da nikada nikome nije pripadala!? Uglavnom, iz dostupnih sturih i amaterskih izvora, na podrucju Cazina, Velike Kladuse, Mrazovca i lijeve obale rijeke Une, inscenirana je pobuna seljaka, kao toboznji "Ustanak muslimana"!? O cemu se, tu, zapravo, radilo? Instruirani agenti UDB-e i nekih osvjedocenih "partijaca", "pomijesali" su se sa nezadovoljnim seljacima-"zitarima", a koji su se bunili protiv otimacine njihovih gospodarstvenih proizvoda i prisilnog prikljucenja "zadrugama" ( prekopiranim Staljinovim kolhozima ). Pripremljena je, odavno, UDB-ina kaznjenicka ekspedicija, pa je milicija i vojska opkolila svu tu oblast i…tako, cak i danas se pricaju po posijelima u Gornjim Podgradcima, da "neprijateljima drzave", ni kontraverzni partizanski pukovnik Husein Miljkovic, zvani Huska, nije mogao pomoci, iako je nadaleko bio cuven po svojoj hrabrosti, na "obje strane". Ipak, bilo je svjedoka. Evo, recimo, sumnjivi komunista Djordje Gvojic (1923) iz Bosanske Gradiske, bio je u ceti koja je bila stacionirana u Kordunu i jedan je od onih koji je zaustavljao Cazinski ispad. Komesar Gvojic je kasnije, 1950., preko Divace, pobjegao iz JNA u Njemacku, ispricao prijateljima "da je svaki drugi covjek u tom izmontiranom i blazenom UDB-inom ispadu, bio strijeljan.

Drzavna istina

A evo sada druge, zvanicne drzavne istine izvadjene iz revnosno prepariranih dossiera OZN-e, odnosno, nasminkane sestre UDB-e, pa onda SDB-ea, druga Djure, gospodara NR BiH i, na koncu, naslijedjene Agencije, u kojoj je ostalo zabiljezeno "da je radi ucestvovanja u Cazinskoj buni od strane UDB-e na podrucju Cazina uhapseno 575 lica, a na podrucju Velike Kladuse 132 osobe. U toku operacije Cazinski ispad ubijeni su: Sahin Seferagic, Agan Beganovic, Mahmut Beganovic, Muso Kovacevic, Mehmed Mehuic, Hasan Saric ili Cavic, Selim Saric, Arif Durmic. Sesnaest lica je osudjeno na smrt streljanjem: Husejn Kapic, Milan Bozic, Nikola Bozic, Mile Miljkovic, Ramo Karajic, Hasan Kekic, Ale Covic, Smajil Ajkic, Stojan Starcevic, Hasib (Velage) Beganovic, Husein Zekanovic, Djulaga Sumar, Agan Coralic, Dedo Covic, Muharem Dervisevic, Mehmed Tabakovic, Nezir Bajraktarevic, a u zatvoru je umro Hasan ( Suljage) Alagic. Potom se redaju zatvorske kazne. Na 2O godina osudjeno je 46 pobunjenih Cazinjana, a na 18 godina 38 lica sa napomenom UDB-e, "da Mehmeda (Mehe) Sepica treba suditi na smrt". Dvadeset i jedno lice je bilo osudjeno na 17 godina zatvora, s tim da je Cedi Bogunovicu, UDB-a predlozila smrtnu kaznu! Njih 38 Cazinjana dobilo je zatvorske kazne u trajanju od 16 godina. Trideset i tri covjeka u cazinskom ispadu kaznjeno je zatvorom od 15 godina, a jedanaestoro ih je bilo osudjeno na 14 godina. Samo cetvoro, Hasib Kopic, Hasim Dizdarevic, Mustafa Bajramovic i Hasan Kendic bili su osudjeni na 13 godina zatvora. . Osamnaest lica je osudjeno na 12 godina, na 11 godina zatvora osudjeni su Agan Dervisevic i Hasim Durmic. Deset godina zatvora sluzilo je dvadeset lica… Na koncu razracunjavanja sa " neposlusnim izgrednicima Cazinskog ispada", pedeset i osam familija sa cazinskog sreza su protjerane, recimo, 195O. u Srbac i drugdje…. Kada je krajem aprila 1950. godine, Udba u Banjaluci dobila dojavu od saradnika sa terena, da se u Cazinu priprema "ustanak seljaka". Čitava politička i policijska garnitura Bosne i Hercegovine se digla na noge. Opasnost od seljačke pobune zbog nasilnog učlanjivanja u državne zadruge, procjenjena je kao "neprijateljska", jer su se seljaci potajno naoružavali spremali za ustanak šestog maja, jer su ih vodili prvenstveno Srbi sumnjivog političkog opredjeljenja. Kao kolovođu Udba je registrovala prvoborca Milana Božića , zemljoradnika iz sela Tržac kraj Cazina i njegovog sina Nikolu, koji je bio zadužen za obavještavanje seljaka u Cazinskoj krajini. Plan im je bio, kako je to Udba rekonstruisala, da pobunjeni seljaci iz okolnih mijesta, zauzmu grad Cazin i ucjenom od vlasti u Beogradu zatraže oslobađanje od obaveze stupanja u državne zadruge. "Ustanici" su, međutim , uspjeli da zauzmu samo selo Tržac i u njemu stanicu milicije. Na tu seljačku bunu, Udba iz Banjaluke je odgovorila slanjem, naoružane do zuba, jedinice Knoja, pod komandom Ostoje Mijica i specijalnog povjerenika Ratka Ilića. Zadatak Udbe je bio da se seljaci milom vrate u svoja sela ili silom pohapse, zatvore, osude i otjeraju na robiju. Zaplašeni silnom vojskom seljaci su se brzo predali, dok su njihove vođe, otac Milan i sin Nikola Božić pobjegli u šumu. Udbin oficir Ratko Ilić zauzeo je kucu Božića, zarobio majku i ženu Milanovu, pa je on sa sinom morao da se preda, da mu porodica ne strada. Pored svih uvjeravanja Udbe da se Milanu i Nikoli neće ništa dogoditi, Udba ih je poslije hapšenja predala Armiji. Vojni sud u Cazinu je radi opomene i zastrašivanja seljaka, osudio Milana Božića i njegovog pomoćnika Aliju Mujkića na smrt, a ostale srpske seljake na kazne zatvora. Dr Darko Bekić, zagrebački naučnik,istražujući po američkim arhivama tek 1986 godine objavio podatak da je u seljačkim pobunama u Cazinu i Smederevu tajna policija i milicija odu zela dvadeset sedam života...